Radio mreže omogućavaju korisnicima jednu vrlo osobenu beneficiju koju ostale mreže ne mogu, a to je da budu mobilni. Sa funkcijom mobilnosti, ključni atribut postaje lokacija, pa određivanje lokacije korisnika u radio mrežama postaje glavno oruđe koje mobilnim korisnicima omogućava pravi servis, u pravo vreme i na pravom mestu.
Ideja o lociranju korisnika u radio mrežema počinje u okviru ćelijskih radio mreža. Nastala je u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) za potrebe 911 servisa,
tj. servisa za hitne pozive. Razvojem ćelijskih radio sistema, porastao je i broj korisnika ovih sistema, pa samim tim i broj hitnih poziva koji su upućeni sa mobilnih stanica. Problem je bio pravovremeno reagovanje na ovakve pozive, obzirom na to da korisnik često nije znao svoju lokaciju. Zbog toga je američka federalna komisija za komunikacije, FCC (Federal Communication Commission), još 1996. godine napravila program u nekoliko faza kojim se operatori mobilne telefonije obavezuju da u predviđenom vremenskom intervalu u okviru svojih ćelijskih radio mreža obezbede
automatsku identifikaciju lokacije korisnika koji sa mobilnih stanica koriste usluge
servisa za hitne pozive [1]. Novi servis bezbednosti u okviru ćelijskiih radio mreža
nazvan je Enhanced 911 (E-911). Osim bezbednosti, poznavanje lokacije korisnika u
ćelijskim radio mrežama otvorilo je operatorima mobilne telefonije i velike
komercijalne mogućnosti.
Danas, tj. dvadeset godina nakon prve ideje o lociranju korisnika u radio mrežama, situacija je takva da je najveći broj hitnih poziva upućen upravo sa mobilnih stanica, što je dokaz da se u to vreme krenulo u pravom smeru.
USPEŠNO DODATO U KORPU